Čudo od 90-godišnje bake: Jugu vozi poput Schumachera, vozački ispit položila u Sarajevu

Zorka Šobota, koja je početkom aprila napunila 90 godina, ne posustaje za upravljačem crvenog juge po kojem je, kao i svojoj vožnji, prepoznatljiva u cijelom kraju.

Zorkine komšije iz Laminaca i okoline zovu je lijevčanskim Schumacherom zato što voli brzu vožnju i to pokazuje, bez oklijevanja i straha, na seoskim, ali i gradskim cestama.

Nedavno su u Policijskoj stanici u Gradiški, poslije pregleda i preporuke u Domu zdravlja, produžili Zorkinu vozačku dozvolu na još tri godine. Ona ovaj dokument sa ponosom pokazuje i opširno priča o svom vozačkom iskustvu.

– Vozački ispit položila sam prije više od pedeset godina u Sarajevu, gdje sam živjela. Radila sam u to vrijeme u Autosaobraćajnom školskom centru. Naučila sam testove i uvježbala vožnju a na ispitu komisija mi je mogla samo da čestita, inače sve sam znala’ –  hvali se Zorka svojom vozačkom vještinom, ali i podatkom da nikada nije imala saobraćajnih nezgoda niti je plaćala kazne zbog prestupa na putu.

– Prešla sam nebrojeno, na hiljade kilometara po cijeloj BiH i drugim državama. Vozila sam mnoge tipove automobila, od fiće pa nadalje – veli Zorka nabrajajući sela i gradove koje je pohodila svojim prevoznim četvorotočkašima.

Sada ima jugu, a kako kaže, kćerka Radmila koja živi u Banjoj Luci obećala joj je ustupiti svoj hyundai.

– I sada svuda putujem, a ona uporno ponavlja, joj, nemoj mama ti voziti, samo me sekiraš. Ne vrijedi, jer ja bez automobila ne mogu funkcionisati’ – uvjerava krepka i vitalna starica za koju je, bez uvida u lična dokumenta, teško se može povjerovati da je rođena 1927. godine.

Uvijek je nasmijana, duhovita i šaljiva, u društvu mladih. Takav je njen karakter, priča komšija Vujadin Macura iz Laminaca koji sa sinom Ratkom brine o Zorkinom automobilu.

– Mi smo njen mehaničarski tim jer kada se nešto pokvari, ona nas pozove i mi smo odmah na licu mjesta. Ne voli ona da nešto ne štima i da vozilo nije u potpunosti ispravno. Tu sve mora biti u skladu sa saobraćajnim normama – priča Vujadin.

Na ljekarskom pregledu koji je prethodio produžetku dozvole za vožnju, veli Vujadin, Zorka je bila veoma odlučna i principijelna.

– Ma sve sam vidjela i znala što su me pitali. Fizička kondicija za desetku. Na tabli sam vidjela sve redove brojeva i slova izuzev poslednjeg, gde je bilo nešto krakato, kao mala žaba. Zato sam povjerovala da neću zadovoljiti, ali mi je doktorica kazala da mlađi ne vide i po tri reda. Rekla je, da će mi propisati naočale sa dioptrijom od 1,5, da mi se nađu pri ruci, u vožnji – prepričava Zorka.

Upozorila je tada da će, bez obzira na ishod pregleda i policijskog odgovora na zahtjev za produženje dozvole, ona i dalje voziti jer je to, kaže, neophodno.

– Rekla sam, ja ne mogu zamisliti dan bez vožnje i automobila. Ne mogu biti na jednom mjestu niti čekati da me neko drugi vozi. U Bosansku Gradišku idem redovno, ali biram ipak kada je manje automobila na putu, zato i odlazim rano, a vraćam se kasno. Vujo kaže da je to bećarska vožnja, a onda se svi smiju. Ja samo prašim cestom, stariji se sklanjaju i krste kao da sam umrla, a omladina samo odmahuje, pozdravlja i smije se – opisuje svoju svakodnevicu koju još dugo ne želi mijenjati.

Na primjedbe da brzo vozi i ne smanjuje brzinu kada naiđe na oštećenu cestu ili vozilo u suprotnom pravcu, Zorka iznosi svoju vozačku logiku.

– Ma nema kod mene greške. Ko da svaki čas mijenja brzine, ja ubacim u treću ili četvrtu, a kvačilo ili mjenjač više i ne diram, samo udaram po papučici za gas i pjevam, a oko mene sve promiče, kuće i ljudi, kao da sam na ringišpilu – kroz smijeh priča devedesetogodišnjakinja.

Zorka živi sama. Ima ćerku, četvoro unučadi i sedmoro praunučadi.